Kako je sivilo u većem dijelu Hrvatske ustupilo mjesto sunčanim zrakama, tako se na našim prometnicama gotovo trenutačno povećao broj vozača dvokotača. Uz pješake, oni su najugroženiji sudionici u prometu, jer ih – za razliku od vozača osobnih automobila – ne štiti ni konstrukcija vozila ni njegovi sigurnosni sustavi.
Iako se u najugroženije ubrajaju i motociklisti, ovdje ćemo prednost dati pješacima te vozačima bicikala i električnih romobila. Što nas ponovno očekuje u prometu, podsjetio nas je ‘proguranac’ biciklista između dva od ukupno tri prometna traka gusto načičkana jurećim vozilima. Kažemo između, jer vozio je po središnjoj bijeloj liniji, iako uz ovu užurbanu zagrebačku prometnicu postoji izdvojena biciklistička staza.
Čas je vozilo, čas je ‘pješak’
Kako pojedine reklame navode: ni to nije sve! Došavši do raskrižja, biciklist je odlučio postati ‘pješak na kotačima’ pa je presjekao preko pješačkog prijelaza. Potom malo po nogostupu, pa opet na kolnik. Scena je to kakvu smo svi već više puta vidjeli i, nažalost, sigurno ćemo ponovno vidjeti istu situaciju.
Prometne edukacije od malih nogu u Hrvatskoj gotovo da nema. Kultura vožnje bicikala i električnih romobila i dalje je u povojima. Svake godine s dolaskom prvih znakova proljeća policija i mediji upozoravaju vozače da paze na najranjivije sudionike u prometu. Ključno je, međutim, da i oni počnu paziti na sebe. Vozači motornih vozila mogu, i trebaju, voditi računa o tome da na pješačkom prijelazu propuste pješaka. Da uspore i provjere nailazi li po biciklističkoj stazi biciklist ili vozač romobila. Ali, ako oni sami ne pripaze na sebe – vozačeva pažnja neće biti dovoljna.
Iz Ministarstva unutarnjih poslova također upozoravaju da su pješaci, biciklisti, motociklisti i mopedisti, djeca te starije osobe najugroženiji sudionici cestovnog prometa. Oni su ranjive skupine koje su često dio statistike o teškim nesrećama. Logično, pješaci su ranjivi jer nemaju nikakvu zaštitnu strukturu oko sebe. Najčešće stradavaju na pješačkim prijelazima jer ih vozači ne propuste ili prebrzo dojure pa ne stignu stati. U urbanim sredinama, 53% smrtnih slučajeva i 71% teških ozljeda događa se upravo u tim uvjetima. Kad su u pitanju djeca, ona plaćaju danak i zbog nerazumijevanja prometnih opasnosti, nestrpljivosti, niskog rasta zbog kojeg su u prometu slabije uočljiva.
I vozači griješe, i to često
Valja kazati da nije sva krivnja ni na vozačima. Pješaci i sami riskiraju pretrčavanjem prometnica, te stupanjem na zebru bez da su se uvjerili je li to u datom trenutku sigurno učiniti. Često kolnik prelaze pogleda prikovanog na mobitel, sa slušalicama u ušima. Olako stavljaju svoj život u ruke nepoznatog vozača. Zaboravljaju pritom da i vozači griješe: pažnja im je često na mobitelima umjesto na cesti, voze prebrzo i pod utjecajem alkohola, pretječu drugo vozilo baš pred pješačkim prijelazom.
Na ljestvici rizika, odmah ispod pješaka naleze se biciklisti i vozači električnih romobila. Rizik dodatno raste kad biciklom ili romobilom upravljaju djeca. Naime, djeca nisu svjesna opasnosti, ne mogu ispravno procijeniti udaljenost i brzinu drugih vozila. Većinom nisu ni toliko spretna kao odrasli, kad je riječ o vožnji.
Ipak, djeca-vozači do 15. godine starosti barem ne dijele kolnik s motornim vozilima. Biciklistička staza često nije fizički odvojena, što pojačava i stres i rizik od nesreće. Potrebno je tada (još) više paziti. Tu mislimo i na vozače motornih vozila i na bicikliste. Do nesreća dolazi jer vozači motornih vozila biciklistima oduzimaju prednost. Ne vode računa o njima prilikom skretanja i otvaranja vrata, nakon što se zaustave uz nogostup ili biciklističku stazu. No, prednost oduzimaju i biciklisti, koji također često izvode vratolomije poput vožnje u suprotnom smjeru, dijagonalne vožnje preko raskrižja, jurnjave među pješacima…
Nestabilni električni romobili
Električni romobili posebno su opasna kategorija. Tihi su, relativno brzi, osjetljivi na neravnine. Zbog malih kotača su nestabilni. Padovi su česti. Nenošenje kacige može biti kobno. Posebno kad se na romobilu vozi više od jedne osobe. Kad na romobil ugrade improvizirano sjedalo i tako ga učine još nestabilnijim. Već spomenute prometne kulture nema, pa ih njihovi vozači doživljavaju kao sredstvo s pomoću kojega će stići ‘prije drugih’. Umjesto toga, trebali bi o električnim romobilima razmišljati kao o praktičnom sredstvu koje uz ostale vidove prijevoza sudjeluje u prometu, pa se na njihove vozače odnose prometna pravila jednako kao i na ostale. Zbog sigurnosti svih sudionika u prometu zajedno.
