Električni romobili drže neslavno prvo mjesto na rang listi najvećih opasnosti koje u prometu vrebaju djecu, onako kako ih vide odrasli. Većina roditelja i vozača smatra ih najvećim problemom, elementom koji najviše ugrožava sigurnost djece u cestovnom prometu. Proizlazi to, naime, iz odgovora koje je Prometna abeceda prikupila u anketiranju provedenom početkom ožujka na društvenim mrežama. Cilj je bio dobiti vašu perspektivu. Doznati koliko ste osvijestili glavne prometne probleme s kojima se djeca danas susreću.
Bilo da se prigovor odnosi na električne romobile općenito, bilo na prometnu situaciju u kojoj su za ugrozu prvenstveno krivi vozači električnih romobila koji ih ne koriste onako kako bi trebalo, ta su osobna prijevozna sredstva dobila uvjerljivo najviše negativnih glasova.
Dvoje djece na jednom romobilu
– Električni romobili su po meni i dalje broj 1, ne samo u kvartu, već i na prometnicama. Neki dan gledam kako su dvojica klinaca ulicom projurili na istom, pa su uletjeli u veliko križanje takvom brzinom da sam se sledila na semaforu. A kako se tek ponašaju u samom kvartu, na površinama gdje se igraju mala djeca – nemam riječi. Često se upitam gdje su nestali roditelji u današnjem svijetu – kazuje jedna mama iz Zagreba.
Druga pak navodi da njezin poznanik, dječji kirurg, na sav glas viče kako bi spalio sve električne romobile jer nikada toliko djece nije stradavalo kao danas, upravo od posljedica sulude vožnje romobilima.
– Kazao je, ako sam dobro zapamtila, da danas od romobila strada duplo više djece nego u svim drugim vozilima zajedno… Osobno bih voljela da se automatski pišu drakonske kazne za svakog romobilistu koji prijeđe određenu brzinu ili tom brzinom juri glavnim prometnicama, što je čest slučaj u Zadru. Možda bi električni romobili trebali biti povezani aplikacijom koja dojavljuje kršenje nepravilnosti – predlaže.
Voze ih i mlađi od 14 godina
Zastrašujuća je i praksa davanja e-romobila u ruke djeci mlađoj od 14 godina, iako je to zakonom zabranjeno, osim što se protivi zdravom razumu. Voze ih i znatno mlađa djeca, bez ikakve zaštite i bez ikakvog prometnog znanja.
Koliko su električni romobili popularni kod mladih, i koliko su problematični, pokazuju policijske statistike. Iako se u Hrvatskoj i dalje na biciklima više gine, ukupno je na e-romobilima više stradalih (poginuli i ozlijeđeni zajedno). Također, među osobama stradalima na električnim romobilima najviše je djece u dobi od 14 do 17 godina.
Više je osoba u ispitivanju Prometne abecede o opasnim situacijama ukazalo na to da se na jednom električnom romobilu često voze po dvije osobe, često bez kacige i često ne poštujući prometnu signalizaciju i znakove. Nije rijetkost ni vidjeti vozača e-romobila sa slušalicama u oba uha, još k tome onim slušalicama koje poništavaju vanjsku buku. Dakle, s njima vozač romobila ne čuje ni okolna vozila ni ljude.
Kao velik napad na sigurnost istaknuta je i navika vozača e-romobila – ali i bicikala – da malo voze po kolniku, pa naglo skrenu preko zebre na nogostup. Izjure iz neke ulice pa direktno na pješački prijelaz, bez stajanja. Malo su vozila, malo glume pješake. Sve to biciklisti također rade sa slušalicama u ušima, istaknulo je više roditelja.
Opasne slušalice i mobiteli
Slušalice u ušima česte su i kod pješaka, osobito djece. Roditelji bi im trebali objasniti da zbog te loše navike ne čuju što se oko njih događa, što ih stavlja u posebno ranjiv položaj. Osim slušalica u ušima, malim pješacima u rukama je često mobitel: hodaju i tipkaju; niti čuju niti vide oko sebe.
Po mobitelima tijekom vožnje tipkaju i vozači automobila. Tako je upotreba mobitela ‘sletjela’ na treće mjesto naše top liste opasnih situacija, nakon nepažljive vožnje e-romobila i korištenja slušalica za vrijeme sudjelovanja u prometu.
Slijedeća opasna situacija po broju vaših pritužbi nemogućnost je pješaka da se sigurno kreće nogostupom. Čak i u gradovima, a posebno izvan njih, pješacima u mnogim ulicama nije osiguran nogostup. Prisiljeni su hodati po kolniku, uz jureća vozila. Tamo gdje nogostup i postoji, često ga blokiraju parkirana vozila. To problem nemogućnosti hodanja po nogostupu prelijeva u problem (ne)vidljivosti djeteta iza parkiranog automobila.
– Kad se dijete nađe između dva parkirana auta i pokušava pretrčati cestu, a parkirani auti vozačima zaklanjaju pogled na dijete. Posebno u predvečerje ili noću zimi, a dijete nema ništa reflektirajuće na sebi da bar malo bude vidljivo, već ima tamnu jaknu – opisao je jedan tata.
I neosvijetljene prometnice su opasne, nastavlja, razlog je slaba vidljivost, a djeca su niska i u tamnim jaknama. Još jedna opasna prometna situacija vezana za parkiranje ili zaustavljanje vozila dovoženje je djece pred školu. Roditelji se zaustave direktno pred školom. Osim što blokiraju promet pa ih drugi zaobilaze, djeca nerijetko iz auta izlaze s one strane s koje se odvija promet. Roditelji tako ugrožavaju i svoju i tuđu djecu.
Prometno nesamostalna djeca
Također, smatrate, roditelji djecu voze u školu i na slobodne aktivnosti čak i kada nije nužno. Time potiču njihovu prometnu nesamostalnost. Kad su u vozilima, djeca gledaju u mobitele, umjesto oko sebe. Smanjena im je pažnja na okolni svijet, pa tako i na promet.
Među navedenim prometnim situacijama posebno opasnima za djecu našla se i prebrza vožnja, upravljanje vozilom kao da ste na autopilotu, po automatizmu, te već spomenuto tipkanje po mobitelima tijekom vožnje:
– Problem je tipkanje u vožnji i smanjena koncentracija vozača koji onda nisu dovoljno oprezni na mjestima po kojima se kreće više djece, u blizini škola i slično. Govorim iz perspektive mame djevojčice koja ide u 1. razred i ide sama do škole.
Dosta roditelja kazuje kako mnogi vozači, ni kad ih vide s djetetom pred zebrom, ne stanu pred pješačkim prijelazom. Na nekim je prijelazima, uz to, ulična rasvjeta loša. Druga strana medalje je što roditelji u ulozi pješaka također preko ceste jure i kad ne treba i gdje ne bi smjeli. Kad voze, pak, također pogledavaju na mobitel. Djeca to sve prate. Sve upijaju. Upijaju i te loše obrasce ponašanja. Tako će i ona juriti preko ceste mimo zebre, jer su vidjeli roditelje kako to rade. Ne paze što se oko njih događa. Rezultat je zastrašujuć broj različitih opasnih situacija koje navodite, a svakodnevno se događaju na našim cestama:
– Kad voziš, svako malo netko kroz crveno preleti preko ceste. Bilo bi normalno da stariji paze na djecu u prometu, ali danas to nije slučaj.
– Najopasnija situacija je kada se malo dijete otrgne iz ruku u trenucima poput prelaska ulice ili prolaska pored zebre. U takvim situacijama, unatoč svim upozorenjima i vikanju, dijete se može ponašati nepredvidivo, čak se i smijati umjesto da se zaustavi. Ova nepredvidivost može predstavljati ozbiljnu opasnost u prometu.
Istrčavaju iza autobusa
– Kao vozač motocikla primjećujem da djeca istrčavaju na zebru prilikom izlaska iz autobusa bez provjere. Nezgodna situacija za kočenje i pri malim brzinama. Osobno sam na oprezu ali drugi nisu.
– Slušalice su kod svih, od pješaka do onih na romobilima. Romobili k tome jure, ni sami ne znaju hoće li po cesti, trotoaru, pješačkim zonama…a nečujni su. Električni auti su također izazov, jer ih isto ne čuješ. Nemaju sva mjesta odvojene staze za bicikle. S djecom bi trebale kontinuirane radionice o osvještavanju, a odrasle kazniti po džepu.
– Općenito, loša nam je kultura ponašanja u prometu. Mislim da bi svako toliko trebali svi pod obavezno otići na ponavljanje propisa…
Nije loš prijedlog. Više vas je naglasilo potrebu za edukacijom djece kako da se ponašaju u prometu. Da se prometna edukacija u školski program uključi kao obvezan sadržaj. Ili uz redovne vanjske radionice na poligonima. Naravno, uz potrebu da mi, odrasli, pružimo ispravan primjer djeci. To je najbolja prometna prevencija.
Palo na roditelje, oni ne znaju
Zanimljiv je primjer iz Francuske, koji ste naveli. U tamošnjem školskom programu djeca uče voziti bicikl, ali uče i prometna pravila pa dobiju biciklističku putovnicu. Uče u simuliranim uvjetima. Školsko dvorište pretvori se u cestu sa znakovima, pješačkim prijelazima. Drugi učenici glume pješake, neka manja vozila su u ulozi automobila. Sve opisano uklapa se u aktualni hrvatski program obučavanja malih biciklista. Nažalost, nemaju ga sve škole. Tamo gdje i postoji, manje se roditelja odlučuje u njega uključiti svoje dijete.
I tu dolazimo do korijena hrvatskog prometnog problema – naša prometna edukacija većinom je pala roditeljima na leđa. A često oni sami ili ne znaju ili ne žele svojoj djeci pružiti pravi prometni primjer. Dovoljno je reći da električni romobili – iako su unijeli priličan kaos na ceste i iako nepažljivom vožnjom na njima puno mladih zadobije nagnječenje mozga i lomove kostiju – nisu glavni krivac za nesreće koje su u Hrvatskoj odnijele dječje živote. U Hrvatskoj već godinama najviše djece pogiba tamo gdje bi trebala biti najsigurnija. Ginu u autima svojih roditelja, bez dječje sjedalice i bez sigurnosnog pojasa.
