Do pješačkog je prijelaza daleko, čini vam se, a do pothodnika je još i dalje. Pogledate potom prometnicu. Istina, po dva su prometna traka u svakom smjeru, između njih još su i tramvajske tračnice. Zaključite ipak da je kraća opcija ujedno i najbolja – malo ćete požuriti, potrčati i začas ste na drugoj strani. Pogrešno! Pretrčavanje preko ceste nikad nije dobra ideja.
Prije svega, niste brži od automobila. Nitko nije. Niste ni jači od automobila, dođe li do ‘okršaja’. Preostaje samo ideja da će vas vozač vidjeti dovoljno rano da stigne zakočiti ili barem usporiti, eventualno vas spretnim manevrom izbjeći – uz uvjet da u trenutnoj prometnoj situaciji ima mogućnost izvesti siguran manevar. Time u ruke nepoznatih vozača polažete svoj život, a zaboravljate da su i vozači samo ljudi. I oni su umorni, rastreseni. Možda baš u tom trenutku pogledavaju na mobitel, podešavaju navigaciju u automobilu ili mijenjaju radijsku postaju. Što god radili, možda vas ne vide. To što pokušavate pretrčati cestu samo znači da ćete pred vozilo iskoračiti brže. Veći su izgledi da ćete iznenaditi vozača i da on (ili ona) neće stići reagirati na vrijeme. Vozaču treba vremena da vas uoči, a potom da reagira i počne kočiti.
Ako jedan vozač reagira pravodobno, drugi možda neće – posebno na prometnicama s više prometnih traka, gdje je veći intenzitet prometa. Ponavljamo, u susretu pješaka i vozila, pješak gubi. Ako se i uspijete provući između jurećih automobila – tako što ćete njihove vozače prisiliti na naglo kočenje i zaobilaženje, što pak njih ugrožava – veliki su izgledi da vašu nepromišljenu avanturu promatra neko dijete. Tom se djetetu vaš kraći put preko kolnika vjerojatno čini dobrom idejom, jer djeca kopiraju odrasle. Dijete koje vas gleda možda neće uspjeti pretrčati cestu.
